Kako se dijagnosticira hipertireoza u mačaka?
Hipertireoza u mačaka dijagnosticira se pretragama koje pokazuju postojano povišene koncentracije hormona štitnjače uz jedan ili više tipičnih kliničkih znakova. Za postavljanje dijagnoze potrebno je pregledati opis životinje i anamnezu, obaviti fizički pregled i pregledati rezultate krvnih pretraga.
Koje simptome pokazuju mačke s hipertireozom?
S obzirom na to da hormoni štitnjače utječu na mnoge tjelesne sustave, postoji širok raspon kliničkih znakova povezanih s mačjom hipertireozom. Međutim, tipični simptomi uključuju sljedeće (Carney, 2016):
Guša bi također mogla biti opipljiva na fizičkom pregledu. Kako se štitnjača povećava, tako raste i vjerojatnost da je prisutna hipertireoza u mačaka (Boretti et al, 2009).
Ako dijagnoza zahtijeva mjerenje hormona štitnjače – zašto poduzimati daljnje biokemijske pretrage?
Rutinska biokemija omogućuje pronalazak nespecifičnih promjena koje mogu poduprijeti dijagnozu hipertireoze u mačaka. Jednako tako, omogućuje isključivanje popratnih bolesti koje se mogu manifestirati na sličan način.
Mačke s hipertireozom obično imaju povišene vrijednosti jetrenih enzima alanin aminotransferaze (ALT) i alkalne fosfataze (ALP). Važno je napomenuti da porast treba biti proporcionalan porastu ukupnog T4. Ako je povećanje ALT-a i/ili ALP-a znatno veće od povećanja ukupnog T4 ili ako je GGT povišen, mogu biti potrebne dodatne pretrage funkcije jetre.
Kronična bolest bubrega (CKD) i dijabetes melitus (DM) mogu rezultirati kliničkim znakovima sličnim onima hipertireoze. Također, prisutnost CKD-a ili DM-a uz hipertireozu moglo bi imati implikacije na liječenje hipertireoze.
Stoga je bitno potražiti znakove te popratne bolesti pri početnom ispitivanju.
Koji se specifični endokrini testovi najčešće upotrebljavaju u dijagnostici hipertireoze u mačaka?
1. Ukupni T4
Ukupni T4 trebao bi se rabiti kao prvi test probira u dijagnozi hipertireoze. Isplativ je i njime se utvrđuju početne vrijednosti prije terapije. Ukupna koncentracija T4 u serumu od > 60 nmol/l upućuje na hipertireozu, iako je važno imati na umu da se referentni intervali mogu razlikovati u pojedinim laboratorijima.
Mjerenje povišenog ukupnog T4 u serumu potvrdit će približno 90 % slučajeva hipertireoze. Međutim, to znači da ukupni T4 može biti unutar referentnog intervala u otprilike 10 % mačaka s hipertireozom. To se najčešće vidi u ranim ili blagim slučajevima bolesti ili u mačaka s popratnom bolešću koja nije povezana sa štitnjačom (NTI), na primjer CKD.
2. Slobodni T4
Ako dijagnoza nije potvrđena testom ukupnog T4, može se provesti test mjerenja slobodnog T4. Test slobodni T4 mjeri samo dio hormona T4 koji je metabolički aktivan i nije vezan za proteinske nosače. Na razine slobodnog T4 manje utječu bolesti koje nisu povezane sa štitnjačom. Mjerenje slobodnog T4 uključuje složeniju tehniku koja se zove ekvilibrijska dijaliza, pa je ovaj test obično skuplji.
Neke mačke koje nemaju hipertireozu mogu imati visok rezultat slobodnog T4, stoga je važno mjeriti slobodni T4 zajedno s ukupnim T4 (idealno u istom uzorku krvi) kako bi se poboljšala dijagnostička specifičnost. Na primjer, do 20 % bolesnih eutireoidnih mačaka ima povišene koncentracije slobodnog T4. Te mačke obično imaju odgovarajući rezultat na testu ukupnog T4 u donjoj polovici referentnog intervala ili ispod njega.
Samo mjerenje slobodnog T4 moglo bi dovesti do lažno pozitivne dijagnoze hipertireoze. Općenito govoreći, ako imate kompatibilne kliničke znakove, ukupni T4 u gornjoj polovici referentnog intervala i slobodni T4 iznad referentnog intervala, to je pokazatelj hipertireoze. Dodatne informacije potražite u dijagramu dijagnoze.
